Par dana provedenih u mraku, korak unazad. Nekad se dešava da moje tijelo upija ono što mu je potrebno i osjeća se sjajno zbog toga - prvog dana. Svaki naredni se održava u mračnim hodnicima duše gdje sva bol prebiva. I to je okej. Moj prvi nagon gotovo uvijek je da vrištim. Bila sam tužna a nisam znala da jesam, ego voli da kreira raznorazne scenarije ne bi li me odvratio od suštine bola koji proživljavam. Um se pita - kako sve ovo od jednog predavanja. No to nije bilo obično predavanje a tamo nisu bili sasvim obični ljudi. Šta nas liječi u tom krugu, i dalje nisam načisto ali hrlim ka tome. Možda nije ni poenta znati. A što moram da znam, pitao bi me moj terapeut. Kao da mi je teško da prihvatim magiju našeg postojanja, onog nevidljivog koje nas liječi. Kako onda ne biti zahvalan tim mračnim hodnicima duše kad očigledno svo blago stanuje tamo.

Kad je sve dobilo svoj plot twist? Kada sam tom istom dijelu sebe prinijela darove, ili dar. U vidu ovsene kaše. Moram da se nasmijem dok ovo pišem jer zvuči blesavo. Ali zapravo nije. Na poslovnom sastanku koleginica preko puta mene jede ovsenu kašu i to jelo mi uzima svu pažnju. Raspitujem se oko sastojaka, upijam...Sastanak se završava, zaklapam laptop, ustajem i odlučno koračam ka restoranu u kojem sam par dana unazad isto tako primijetila dvije cure kako uživaju u ovsenoj kaši. Znači moje biće je već tada snimilo šta mu treba. Kakva simbolika. Elem, odlazim u restoran u kojem objavljuju da se ovsena kaša prosto - rasprodala. Onako smorena pristajem na nešto drugo ali ipak u posljednjem trenutku odustajem. Druga osoba restorana tvrdi kako je ipak ima, odlazi, da bi se i on vratio sa informacijom da kaše nema. OK. Uzeću kafu i sok, šta. Ostaću gladna, ne pristajem ni na šta drugo osim na ovsenu kašu i kraj. Otvaram knjigu, čitam Marion, upijam..kompleksi, negativna majka, otac perfekcionista....Dižem glavu kad sa moje lijeve strane konobar prinosi ništa drugo do OVSENU KAŠU. Neko je otkazao svoju porudžbinu, kaže, pa su mi kuvari pripremili kašu, ako je i dalje želim. A KAKO DA JE NE ŽELIM. To je sve što je moja duša htjela. Neka vrsta inicijacije sa kašom, nekog novog početka prije nego lijepo dođe, ili sve dok se, kako reče Jelena sa predavanja, bol i strah ne pretvore u mir i zadovoljstvo. Svjetlost je mojoj sjenci ponudilo kašu. Žena je muškarcu u meni ponudila jelo, za izlječenje. Izlječenje seksualnosti, tog tako velikog aspekta nas samih. Eros je stigao, otkrio se mojoj duši, prvo preko Botičelijeve Venere, a onda nastavio put preko materijalnog, hrane.

Tu se moj put izlječenja ne zaustavlja. Odlazim na film čiji plot znam od par ljudi koji su podijelili svoje utiske. Shvatam da sam došla da ga gledam u pravom trenutku, kada mi je potrebna umjetnost i sva njena magija u ekspresiji onoga što doživljavam iznutra. Otkrivanje sebe kroz seksualnost, dugo zabranjivanu, prljanu. Film oslikava put heroine, junakinje kao iz bajki koja kroz smrt pa ponovno rađanje odlazi u avanturu, zapada u nevolje, biva sa mračnim likovima, stanjima, radnjama. Ne želi da bude u kavezima drugih, hoće svoju slobodu, svoj put, istine, ono zbog čega se ponovo rodila. Ah....Sa ovsenom kašom sam bila uporna kao Bella u svojim nastojanjima da postane slobodna. Nekako mi se uvijek pokaže kako su sve okolnosti na našoj strani onda kada odlučno stanemo pred svoj put i pustimo intuiciju da nas vodi na našim magičnim avanturama života. Samo onda kada smo spremni da čujemo i vidimo sve znakove oko nas samo ---- p.s. ne ostavljajte mrak za sobom, i on ima svoje mjesto, prinesite mu darove, pružite ljubav, povedite na film, naslikajte, otpjevajte, duboko izdahnite, sa sve AAAHHH.