Sjedim na krevetu, bih da se vratim knjizi poslije telefona. Puštam plejlistu koju je algoritam kreirao prema mom subotnjem senzibilitetu. Jedna pjesma me instant vraća par godina unazad. Pokušavam da uđem u emociju toga vremena, u taj stan, novembarsku hladnoću, ljude. Pitam se šta se sve promijenilo u odnosu na tad i kako sam došla do ovog trenutka gdje čvrsto stojim u sebi i na nogama. A onda se sjetim koliko sam plakala, spavala, rješavala, ljutila, koliko sam ljudi napustila, čemu sam sve rekla zbogom. Koliko je poslova promijenjeno, stanja, aktivnosti. Koliko spoznaja, bolnih istina, krivice i prihvatanja. Ulazim u neku novu sezonu života, još jednu spiralu na kojoj ću se zarotirati u sličnim scenarijima. Hoću li biti ista? Sumnjam. Ali evo me, imam sebe, osjećam svoj centar, i mačka sam i puž. Mačka i puž iz sna mi pričaju priču onoga što se dešava. Vidite, bila sam ja taj puž, ozdravljala sam sporo, polako, oslobađala se ljušture. Mekšac, kako lijepa riječ. Postoje različite asocijacije i metafore na puža. Moja je ta, pojavljivala bih se a onda nestajala, u sebe. Kad bih bila uznemirena nabasala bih na puža i onda provela sate uz zvuk kiše posmatrajući ga na šoferšajbni svoga auta. Pratila bih mu pokrete, meditirala uz njegov tempo. Ali avaj u snu se javlja mačka! Mačka, onako razdragana, radoznala i spremna dolazi do puža i želi da ga izvuče iz svoje ljuske. Mačka prvo izvlači sluz. Hm, budi mi se radoznalost. Čemu sluz zaista služi, zašto prvo ona? Ok, pored kozmetike, koja je njena funkcija. Prva riječ koju primjećujem - zaštita. Tako je, zaštita ide napolje, nije mi više potrebna. Bezbjedno je da se prikažem, bezbjedno je da postojim. Koliko sam zaštita odbacila, koje su još tu a da ih svjesna nisam, to će vrijeme pokazati. Ali mačka u meni kaže da je vrijeme i ona će izvući moje tijelo iz zaštite. Pa kičma neka boli, svaki put kada se izložim. Vremenom će naučiti da smo okej i postojaće u ljubavi, zajedno sa mnom.