Već par godina mi na polici sjedi Jalom i njegovih par knjiga od kojih sam pročitala jednu i to dosta davno. Tada sam zaključila a i izjavila da mi on kao pisac baš i ne leži, da nije moj stil, pa samim tim ga skrajnuh kao jednog od pisaca kojeg ću samo imati u biblioteci. Kad ono par godina kasnije nailazim na knjigu koju sam pročitala za par dana, što je za mene ekstremno brzo. Još na moje iznenađenje, u procesu čitanja sigurno jesam dotakla neka duboka mjesta jer mi je svako jutro počinjalo sa Dinovom pjesmom koja je na neki način mantra i meditacija. Da li sam tek zavirila u prolaznost života, smrt i koliko je ona dio naše svakodnevnice, ne znam. Ono što znam je da sam uživala u svakoj od priča, duboko dotaknuta jedinstvenim ljudskim pričama, svetom terapeutskom prostoru i odnosu terapeut-klijent. Zauvijek ću biti nijema pred kompleksnošću ljudskih emocija.

Nekad je potrebno da pročitam cijelu knjigu zarad jedne rečenice koja je za mene u tom trenutku naročito važna, a to je da odustanem od nade za boljom prošlošću. Nema popravke već učinjenog, nema popravke nas samih. Ono što možemo je da prigrlimo sva svoja iskustva i verzije nas u jedan zagrljaj i da proživimo koliko god da nam je ostalo. Ovaj post bih završila sa najljepšom poezijom od pjesme

Naša se priča sastoji
Od svih tih neizgovorenih riječi
Lijepo mi stoji tvoja bol
Što tako boli, a tako liječi

Pruži mi ruku i ja ću naći
Ugao pod kojim ću te vidjeti
Nisu ljudi kornjače
Da mogu vijekovima živjeti

Al’ jedan dan
Jedan dan
Samo jedan dan
Bože, daj nam još
Jedan dan

Jednu noć
Jednu noć
Samo jednu noć
Bože, daj nam još
Tu jednu noć

Uvijek si bila posebna
Odsjaj u beskraju od stakla
Na isti te način osjećam
Kao prvi put kad si me dotakla

Kažu da vrijeme mijenja sve
Al’ mi to ne možemo vidjeti
Jer, nisu ljudi zvijezde
Da mogu vijekovima živjeti

Al’ jedan dan
Jedan dan
Samo jedan dan
Bože, daj nam još
Jedan dan

Jednu noć
Jednu noć
Samo jednu noć
Bože, daj nam još
Jednu noć